Znate li koliko je teško napraviti dobar prijevod?

Živimo u eri u kojoj informacija ima najveću vrijednost. Baza našeg znanja nikada nije bila veća. Nikada više knjiga nije bilo pisano i čitano; nikada više serija i filmova snimano i konzumirano; računalne tehnologije, financije i marketing zauzimaju ogromnedijelove svjetske privrede i naših svakodnevnih života, a one se ekskluzivno bave samo razmjenom i dobrom interpretacijom mora informacija…

Danas živimo od informacija i dobre komunikacije, iako možda nismo svjesni toga. Možda ne razmišljamo o tome koliko bi trebalo. Zastupljeno mišljenje je da ako zaista poznaješ dva jezika, dva koda, ne bi trebalo biti teško, kamoli nemoguće da fluidno interpretiraš jedan koristeći drugi, ali stvari su, posebno danas, mnogo složenije.

ogatstvo jezika

Bogatstvo jezika se odnosi na puki broj riječi koji jedan narod ima u svom vokabularu. Bogatiji jezici se odlikuju većim brojem sinonima i manjim brojem homonima, kao i pojmovima koji označavaju pojave koje možda nisu prisutne u drugim kulturama, pa samim tim nemaju ni svoju zasebnu riječ. Jezik je naš prozor u svijet, naš način interpretacije stvarnosti. Iz tog razloga se različiti jezici različitih kultura grade i razvijaju prema autonomnim pravilima tih kultura. Ovisno o prirodi svjetonazora jednog naroda njihov jezik može biti siromašniji ili bogatiji. Bogatiji jezici su precizniji, a siromašniji su jednostavniji i opći. Siromašniji ili bogatiji ne znači ništa samo po sebi, kako oba imaju svoje koristi i oba funkcioniraju u okviru kultura u kojima se koriste i razvijaju, ali te usporedbe dobivaju na značenju u svijetu prevoditelja koji radi upravo u tom međupojasu između dvije kulture. Njegov stalni zadatak je da složeno pretvara u jednostavno i obrnuto, dok simultano postiže da izgovorena riječ zadrži identično značenje koje je originalni autor zamislio. Međupovezanost uzrokovana globalizacijom i stalne promjene u jeziku čine diskrepancije u različitim vokabularima bitnijom nego ikada.

Složenosti postmodernog stvaralaštva

U posljednjih 100 godina polako blijedi margina koja dijeli znanstvene radove od književnih. Razlog tome leži u činjenici da je obrazovanje i čitatelja i autora na sve višoj razini. Iz tog razloga stručni termini i razumijevanja unutrašnjih mehanizama različitih nauka počinju curiti u književnost, isto kao što stilske figure i narativni elementi književnih radova sve više utječu na komunikaciju kojom se iznosi znanstvena analitika. Od Bretonovog „Manifesta nadrealizma”, preko romana toka svijesti Jamesa Joycea, Virginije Woolf, Williama Faulknera, egzistencijalizma Sartrea i Alfreda Camusa, do današnjih postmodernih romana Pynchona, Frenzena, Peljevina, Sorokina… sve su učestalije aluzije i direktne reference na znanstvene i filozofske radove, koncepte i termine. U isto vreme znanstveni radovi poprimaju sve književniji oblik pri komunikaciji, što je posebno izraženo u radovima francuskih postmodernista i poststrukturalista, bihevioralne ekonomije, povijesti itd.

 

Prevoditelj se tu nalazi u situaciji gdje više nije dovoljno odlično poznavanje kulture i njezinog koda, sada je potrebno i ozbiljno razumijevanje individualnih znanosti, stručnih termina i koncepata. I sve to na onoj razini na kojoj originalni autor razumije te znanosti i koncepte. Isto tako književni dar prevodioca postaje ključan kada prevodi određene znanstvene radove, Skinnera, Zimbarda, Baudrillarda i mnogih drugih znanstvenika.

 

Poznavanje kulture jezika na koji se prevodi

Ne smije se zanemariti da kulturu jednog naroda grade i kulturne forme drugih naroda. Osoba koja omogućava taj transfer je upravo prevoditelj. Tako da koncepti koji grade naš svijet često imaju svoj izvor u inozemstvu. Uzmimo na primjer presedan koji je postavio Zlatko Crnković, kada je 1968. godine prevodio Hellerov klasik. On je odlučio da koncept, po kome roman i nosi naslov, „Catch 22”, kako se zove u originalu prevede kao „Kvaku 22”. Iako bi bilo podjednako validno da je upotrijebio prijevod kao što je „Caka 22” ili „Kuka 22”. Njegov prijevod od tada, pa zauvijek predstavlja ne samo naslov rada, već postaje i dijelom svakodnevnog govora. Kada referiramo na logički ili birokratski paradoks svi pomislimo na kvaku 22. Pored toga, svi ostali prevoditelji će morati koristiti taj prijevod kao referentnu točku za svaku priliku kada budu morali prevoditi frazu „catch 22“, kako bi se održao kulturni kontinuitet, ne jezika s kojeg se prevodi već jezika na koji se prevodi.

 

Prevoditelj ne smije biti kritičar

Izrazito je teško distancirati se pri prijevodu, posebno u slučaju obilnog rada ili rada s kojim je prevodilac stvorio određeni vid emotivne investicije. Jer, na kraju dana, prevedeni tekst je plod rada originalnog autora skoro koliko i posvećenog prevoditelja. Prevoditelj može upasti u zamku ideje da određeni dio komunikacije originalni autor nije najbolje napisao, te da bi moglo bolje, preciznije ili više u skladu sa ostatkom rukopisa. Originalni autor bi možda mogao napraviti i neku sitnu grešku ili previd u svojim obrazloženjima ili analitici. Prevoditelj će u tom trenutku morati zaobići svoju perspektivu i ostati slijepo dosljedan što adekvatnijem prevođenju originala ostavljajući svoje subjektivno mišljenje za sebe.

Ovo su bile samo neke osnovne točke kojima je cilj bio približiti beskonačne kompleksnosti i ogroman značaj dobrog prevoditeljskog posla. Prevoditeljski posao zahtjeva apsolutno razumijevanje, kako perspektive originalnog pisca i kulture jezika koji se prevodi, tako i kulturnog konteksta jezika na koji se prevodi, dok kroz cijeli proces mora biti održana ogromna doza suzdržanosti i distance.

[notification type=”notification_mark”]Danas se dobrom prevoditelju mora pružiti isto poštovanje koje se pridaje i piscu, jer kako smo sve ovisniji o informacijama, tako sve više zavisimo od dobrih prevoditelja koji kao vrijedni mornari novog tisućljeća prenose najvrjedniju robu sa jedne jezične obale na drugu.[/notification]